Kategorija: Ljubavna prica
Moja priča stoji napisana već nekoliko dana. Pustila sam je da odlezi u meni, cak me je malo i stid podijeliti je. Nekako u jednom momentu je okrenuta mome egu, ali sa druge strane strah od zivota i neizvjesnosti koji me drzi u poslednje vrijeme, je jak.
Mnoga pitanja su tu otvorena. Kroz sitne detalje sam pokusala pribliziti situaciju, ne nalijepiti drugu stranu. Sinoc sam bila lose, plakala sam i bila neutjesna i tuzna sam ovih dana. Ne mogu reci da razlog nije poredjenje sa drugim ljudima, koji su u fazi namjestanja stana, porodice, sirenja porodice a meni je sve to i previse na dugom stapu. Tesko mi je jer nisam navikla, nekako tata je uvijek mogao sve i mnogo toga nisam osjetila barem ne direktno, ili jesam kroz druge frustracije. Uglavnom moja ocekivanja od moga partnera su kao ocekivanja od same seb
Moja ljubavna priča počela je sa dvadeset godina. I pri sjecanju kako je sve počelo plače mi se. Bili smo djeca, mrzim ona stara uvjerenja da je neko sa punoljetstvom već zreo. Studirali smo, strašno mnogo nas je škola povezivala, bili smo vise nego prisutni u životu jedno drugog. Od početka to nije bila samo romansa, već prijateljstvo, drugarstvo, pažnja, ali I strah. Često bi mi rekao da se plaši moje inteligencije. Meni je to bilo nečuveno. I nisam povjerovala u već sada jako staru izjavu o strahu.
Prošle su godine, u kojima je bilo raznih spoznaja, što svojim očima što očima roditelja. Uočila sam sebe, svoju ljubomoru, iako nije bilo konkretnog razloga, nesigurnost u sebe.
Inače sam osoba sklona emotivnom davanju i podršci, prodorna, zanesena u napredovanje. Mislim da je to usadjeno od roditelja. Ali svakako sam spoznala zadovoljstva u napredovanju kasnije i mimo njihovih savjeta. Za sve mi je trebalo vremena u životu kao i novca, ali sam polako napredovala i gurala.
Riječ je o jednom jedinom muškarcu u mome životu. Mislila sam da mi nećemo imati problem, da se apsolutno razumijemo. Ja bih bila ta koja ima viziju sta treba da uradimo u godini, kada da počnemo skupljati za naša uživanja.
Imala bih problem sa prihvatanjem njegove porodice, jer se po svim obilježjima razlikovala od moje. Otac bi mi natuknuo I kada nisam bila na zemlji od zanosa, da on nije podržano dijete od svoje porodice. Na žalost, to se moglo vidjeti otići u goste samo jedan put. Vjerovala sam da to nije strasno. Htjela bih napomenuti da ja nisam imala najsjajniji odnos sa ocem, ali s godinama se pokazalo zasto. Nije me uspio porobiti u patrijarhat koliko je htio ali često bih u tim situacijama vaspitanja izvlačila deblji kraj.
Kako smo odrastali iz godine u godinu, problemi su bili drugaciji i kompleksniji, na njemu se vidio strah od preduzimanja koraka, traženja podrške I ja sam je tražila ali za neke stvari lične sreće. I tako sam ja maltretirana vaspitanjem porodice počela da se gradim kao ličnost, često kruta, nefleksibilna, ali tvrdoglava i mislim da toj osobini mogu najviše da zahvalim u životu.
Kako se nastavlja moj život sa osobom koja je nesigurno krenula. Napominjem da je mene ta nesigurnost činila manje sigurnom, I ona je se mogla namirisati u vazduhu nije morala biti uvijek opipljiva. Zaključak je bio odrastamo, postavljamo neke granice, ali ciljevi bi bivali stihijski.
Jednu stvar napominjem da moj partner za sve ove godine pogotovo zrelije, nije mogao da prepozna osobu sklonu visokim željama, i dubokoj patnji zbog toga. Mada sada kada sjedim sama i kucam pitam samu sebe šta je to visoko i teško lične sreće.
Ako bi se spomenuo neki konkrean prijedlog, odgovor bi bio sada nije trenutak, tako da već sada imam milju nije trenutak izjava. Zajednički život sa njim mi je pao teško, jer je zanemario problem u kojim uslovima želim i šta želim. Zaboravljam napomenuti da je on odjednom osoba koja vise nema straha od mene kao onog s početka veze. Često bi mi partner izgledao kao kukavica, koja neopravdano se ne usuđuje da nešto ima i da stremi.
Sve je opet pod stihijom. Mnoge konverzacije bi se neuspješno završile, problem bi ostao u meni, nama i onda bi se opet nezadovoljstvo javilo. Smetala bi mi moja preduzimljivost, zbog nje bih se osjećala starijom i odgovornijom, a ne želim biti odgovorna za partnera i njegove izbore u životu. A ima i profulanih izbora i odluka kako i kada reagovati.
Da li se ovo nasa ljubav pretvorila u nešto drugo, zašto sam morala toliko puta čuti sada nije trenutak. Ta izjava mi jako teško pada jer ne vidim u šta konkretno ulažem, kada neke meni značajne ideje su potisnute jer SADA NIJE TRENUTAK. Šta gasi našu ljubav, egzistencija, nezrelost, da li je ljubav potrošena i da li joj treba drugo mjesto boravka kao i druge životne okolnosti? Želim da trajemo, ali gušimo se i mnogo lijepih dogadja nam treba da se regenerisemo.
Moja priča stoji napisana već nekoliko dana. Pustila sam je da odlezi u meni, cak me je malo i stid podijeliti je. Nekako u jednom momentu je okrenuta mome egu, ali sa druge strane strah od zivota i neizvjesnosti koji me drzi u poslednje vrijeme, je jak.
Mnoga pitanja su tu otvorena. Kroz sitne detalje sam pokusala pribliziti situaciju, ne nalijepiti drugu stranu. Sinoc sam bila lose, plakala sam i bila neutjesna i tuzna sam ovih dana. Ne mogu reci da razlog nije poredjenje sa drugim ljudima, koji su u fazi namjestanja stana, porodice, sirenja porodice a meni je sve to i previse na dugom stapu. Tesko mi je jer nisam navikla, nekako tata je uvijek mogao sve i mnogo toga nisam osjetila barem ne direktno, ili jesam kroz druge frustracije. Uglavnom moja ocekivanja od moga partnera su kao ocekivanja od same seb
Moja ljubavna priča počela je sa dvadeset godina. I pri sjecanju kako je sve počelo plače mi se. Bili smo djeca, mrzim ona stara uvjerenja da je neko sa punoljetstvom već zreo. Studirali smo, strašno mnogo nas je škola povezivala, bili smo vise nego prisutni u životu jedno drugog. Od početka to nije bila samo romansa, već prijateljstvo, drugarstvo, pažnja, ali I strah. Često bi mi rekao da se plaši moje inteligencije. Meni je to bilo nečuveno. I nisam povjerovala u već sada jako staru izjavu o strahu.
Prošle su godine, u kojima je bilo raznih spoznaja, što svojim očima što očima roditelja. Uočila sam sebe, svoju ljubomoru, iako nije bilo konkretnog razloga, nesigurnost u sebe.
Inače sam osoba sklona emotivnom davanju i podršci, prodorna, zanesena u napredovanje. Mislim da je to usadjeno od roditelja. Ali svakako sam spoznala zadovoljstva u napredovanju kasnije i mimo njihovih savjeta. Za sve mi je trebalo vremena u životu kao i novca, ali sam polako napredovala i gurala.
Imala bih problem sa prihvatanjem njegove porodice, jer se po svim obilježjima razlikovala od moje. Otac bi mi natuknuo I kada nisam bila na zemlji od zanosa, da on nije podržano dijete od svoje porodice. Na žalost, to se moglo vidjeti otići u goste samo jedan put. Vjerovala sam da to nije strasno. Htjela bih napomenuti da ja nisam imala najsjajniji odnos sa ocem, ali s godinama se pokazalo zasto. Nije me uspio porobiti u patrijarhat koliko je htio ali često bih u tim situacijama vaspitanja izvlačila deblji kraj.
Kako smo odrastali iz godine u godinu, problemi su bili drugaciji i kompleksniji, na njemu se vidio strah od preduzimanja koraka, traženja podrške I ja sam je tražila ali za neke stvari lične sreće. I tako sam ja maltretirana vaspitanjem porodice počela da se gradim kao ličnost, često kruta, nefleksibilna, ali tvrdoglava i mislim da toj osobini mogu najviše da zahvalim u životu.
Kako se nastavlja moj život sa osobom koja je nesigurno krenula. Napominjem da je mene ta nesigurnost činila manje sigurnom, I ona je se mogla namirisati u vazduhu nije morala biti uvijek opipljiva. Zaključak je bio odrastamo, postavljamo neke granice, ali ciljevi bi bivali stihijski.
Jednu stvar napominjem da moj partner za sve ove godine pogotovo zrelije, nije mogao da prepozna osobu sklonu visokim željama, i dubokoj patnji zbog toga. Mada sada kada sjedim sama i kucam pitam samu sebe šta je to visoko i teško lične sreće.
Ako bi se spomenuo neki konkrean prijedlog, odgovor bi bio sada nije trenutak, tako da već sada imam milju nije trenutak izjava. Zajednički život sa njim mi je pao teško, jer je zanemario problem u kojim uslovima želim i šta želim. Zaboravljam napomenuti da je on odjednom osoba koja vise nema straha od mene kao onog s početka veze. Često bi mi partner izgledao kao kukavica, koja neopravdano se ne usuđuje da nešto ima i da stremi.
Sve je opet pod stihijom. Mnoge konverzacije bi se neuspješno završile, problem bi ostao u meni, nama i onda bi se opet nezadovoljstvo javilo. Smetala bi mi moja preduzimljivost, zbog nje bih se osjećala starijom i odgovornijom, a ne želim biti odgovorna za partnera i njegove izbore u životu. A ima i profulanih izbora i odluka kako i kada reagovati.
Da li se ovo nasa ljubav pretvorila u nešto drugo, zašto sam morala toliko puta čuti sada nije trenutak. Ta izjava mi jako teško pada jer ne vidim u šta konkretno ulažem, kada neke meni značajne ideje su potisnute jer SADA NIJE TRENUTAK. Šta gasi našu ljubav, egzistencija, nezrelost, da li je ljubav potrošena i da li joj treba drugo mjesto boravka kao i druge životne okolnosti? Želim da trajemo, ali gušimo se i mnogo lijepih dogadja nam treba da se regenerisemo.
Autor: anoniman
..................................................................................................................................................................
e-mail:moja_saveta@yahoo.com
skype:doktor SOS
...................................................................................................................................................................
Nema komentara:
Objavi komentar