Sjecam se, kao jucer da je bilo.
Duboko urezani strah, paralizovao me. Ko si,odakle dolazis,ko te poslao meni,odlazi,ne trebas mi? Uzvikivala bih,uzalud!
Sada vec cetiri duge godine druzimo se. Ja i moja anksioznost.Dobro poznata prijateljica, ne tako draga, ali prihvacena. Uselila se u moj zivot,moju svakodnevnicu,moju kucu. Sta da radim?Da je gadjam kamenjem i psujem bezobrazno. NE! Samo na lijep nacin,jer znate sta? Ona to ne voli. Gusi se u prihvatanju, razumijevanju i ljubavi. Hrani se suzama,strahovima,padovima i jadikovanjem.Pa dopustite joj da ostane gladna.
Pisala bih o svom putu,onom koji jos uvijek nema pravi putokaz.Pravim ga sama.Cesto zalutam,padnem,dignem se i nastavim.Trnoviti put nosi ime STRAH. Ja i ON! Igramo,varamo ali ne napustamo zonu.Vrtimo se u krug pa ko odustane nosi titulu GUBITNIKA. No,ja ne prihvatam taj epitet. Plasim se ludila,plasim se citanja,plasim se guglanja,plasim se drhtanja,plasim se svega sto nosi moja anksioznost i moj strah.Imam jednu grupu u kojoj mi anksiozni ljudi pisemo svoje tegobe, i svake se uplasim. Strah prodire do kosti,zauzima moju dusu i paralizira svaki dio tijela.
Sutila,trpila,trazila rjesenja i konacno,KLIK! Uz pomoc,meni drage zene,doktorice i covjeka,uspjevam.Laganim koracima ali rekla bih sigurnim.Okrenula sam plocu,sada prihvatam sve.Jer sve je tu s razlogom nekim.Kada me obuzme strah,kada vec pocinju senzacije u glavi ja pripremim govor.Sama sa sobom!Saslusam sta mi ima reci,razmotrim,i pustim.Ne ulazim u raspravu, jer dugi bi bili razgovori kada bih mu dopustila da prica nebuloze i uvjerava me u neistinu.
PRIHVATANJE! Npr. Plasim se otici u soping jer cu poludjeti i poceti gubiti kontrolu nad sobom….STOP!!!Jel to sve sto imas za reci?Prekidam govor koji mi strah namece,ne ulazim u raspravu i fokusiram se na ovo sada,vracam se u realnost,jer ovo SADA je ono sto se desava…
A da sam usla u raspravu izgledalo bi ovako:”Plasim se otici u soping jer cu poludjeti i poceti gubiti kontrolu nad sobom.Radit cu radnje koje ne prilice meni,vristat cu i bacat se po podu.Dolazi hitna,vode me na odjel neuropsihijatrije i zadrzavaju”. Kakav osjecaj imate dok citate,sigurno ne lijep kao ni ja sama.
Vratimo se u realnost,prihvatimo emociju,misao i odlucimo da li sudjelovati ili prihvatiti i nastaviti.Na kraju krajeva niceg u zivotu se ne treba bojati,samo se treba razumjeti. Sada je vrijeme da razumijemo vise, tako da bi se bojali manje.
Autor: Edita
Nema komentara:
Objavi komentar